Školske užine po Kokoši

Ili u našem slučaju – doručak.

Stvarno sam bila uzbuđena zbog njegove školske užine, kako ću ja to lepo spremati i aranžirati, a on sa uživanjem jesti…

Aha, kako da ne.

Mislim da mi je bio pun kufer svega već druge nedelje. Treba usaglasiti tih 15 minuta velikog odmora što imaju na raspolaganju, koji se pretvore u 7 – pošto sile nema da prestane da priča sa drugarima dovoljno dugo da bi jeo – sa namirnicama koje imam u kući i agregatnim stanjem u kojem su a da su podesne za jelo na nogama, pošto u školi nemaju kantinu ili neko mesto za jelo.

Ima tu puno balansiranja. Sad shvatam zašto se roditelji hvataju za kroasane ili pice ispred škole.

Ali – trud (tvrdoglavost) ispred svega, pa isplatiće se jednog dana.

Već mnogo ranije sam kojekuda nabavila malene plastične kutijice i par od njih čak i staju u Piletovu kutiju za užinu. Doručak kod kuće pre škole smo praktikovali prve nedelje, dok sam bila na godišnjem, ali sad je skoro pa nemoguće ustati – pa puta tri, obući se pa puta tri, oprati zube pa puta tri … sve tako tri puta, što moram ja za sebe da obavim pre posla pa moram da ponovim i sa njima dvojicom, i to sve u sat vremena koliko imamo na raspolaganju od ustajanja do izlaska iz kuće.

Da, mogla bih da ustanem još ranije, ali onda ne znam što bih uopšte išla u krevet – 5:45 je i ovako rano, čak i za kokoške.

Elem, trudim se da su mu užine raznovrsne. Ili bar da se ukusi razlikuju ako već zaglavi sa sendvičem par dana uzastopce. Ponekad mu spakujem i neki slatkiš, čisto da mu začinim dan, ali generalno se trudim da dobije nešto konkretno i nešto voća.

Ovaj prikaz slajdova zahteva javaskript.

 

Jednom sam mu ubacila voćni jogurt – to više neću ponoviti, Puž je celo popodne strugao ostatke iz torbe. Čim prestane da prosipa kao da seje planiram da mu pakujem naš domaći musli sa jogurtom. Heljda u zrnu takođe, to nam je inače redovni doručak bar jednom nedeljno.

Jednom je nosio picu od prethodne večere – ako je domaća, može, u suprotnom vam ne savetujem, ukusna je koliko i kutija od cipela.

Homemade mini pice od jogurta – koje inače imam u zamrzivaču već gotove – savršeno upadaju u brzinsku postavu, treba ih samo podgrejati, a budu mekane čak i kad su hladne.

Našla sam raznorazne recepte online, i sve to jeste lepo i nije komplikovano ako dete ima gde da sedne i jede kao normalan svet. Kod nas je sve na brzaka, pa i školska užina.

Ako imate neke predloge (još bolje bi bilo da su za pripremu veče pre, jerbo ne-mogu-da-ustajem-u-5!!), šaljite.

Dobre stvari možete naći na Momables i na Mind Over Munch, koji uglavnom gledam preko Youtube kanala, kao i na raznoraznim blogovima ako ukucate pravi set reči.

Ako sumiram sve – naravno da je komplikovano kad sam ga ja zakomplikovala, ali jeste bolje od kroasan-pizza-čips varijanti – zdravije je, dugoročno bolje i on voli. On baš voli što ga iznenađujem. Voli što može da podeli sa drugarima koji svoju užinu nisu poneli, pa mogu zajedno da grickaju nar koji „nikad“ nisu jeli (batafkors) i da zajedno opanjkavaju moje mafine bez šećera.

A ja se pravim kao da ne znam …

 

Kad porastem biću…

Prvi dan škole, prvi dan škole!!

Otela sam nedelju dana od godišnjeg odmora da budem tu za njega, pošto sam znala da to neće ići tako posle tih nedelju dana. Kupila nove patike još u martu, a mesec dana kasnije uredila mu sobu – ja više uzbuđena od njega!

Knjige smo nabavili, školsku torbu izabrali, sve je na svom mestu i čeka spremno.

Par dana ranije sam mu postavila pitanje – šta bi voleo da budeš kad porasteš – uz molbu da razmisli o tom pitanju pred odgovor.

Da to nije test.

Da nema pravog i pogrešnog odgovora.

Da želim da zabeležim dečaka kakav jeste pre nego što postane čovek i da vidim kakav čovek želi da bude.

Pred prvi polazak u školu dobila sam odgovor

Nisam tražila objašnjenje – ako je u njegovoj glavici rešeno, nemam ja šta tu da prčkam.

Nameravam ovo pitanje da mu postavljam pred svaki početak školske godine, da zabeležimo i ovako dečačke snove – eto nama još jedne nove tradicije!

Čime god se bavio kasnije u životu, neka zna da je za prvo bilo jedno lepo zanimanje.

Nove tradicije

Jednu stvar odlično pamtim – poslednjih par dana slobode pre početka nove školske godine nije bilo mrdanja od kuće.

Što od obaveza, što od uzbuđenja, jedino što smo smeli je da pregledamo nove knjige i sveske, „zapljunemo“ ih pogodnim nalepnicama sa imenom i sređujemo sobu, kojoj izgled nikako nije zavisio od toga da li je škola ili nije – njoj je svejedno.

I tako smo mi obavili upis, upoznali učiteljicu i učionicu i ostalo je da čekamo.

„Hajdemo na kampovanje!“
„Jesi ti luda, počinje škola sledeće nedelje!“

Jesam JA luda? Pa ne predlažem ja jednonedeljno čekanje kod kuće da se sveta škola desi!

I tako smo u (recimo) ponedeljak bili na rođendanu Piletove simpatije iz vrtića. Umesto da se pozdravim kao svet, ja sam izbrbljala poziv na kampovanje – koji su oni prihvatili.

I tako, eto nas dve porodice na Stražilovu, brojno stanje 9. Tetka nam je obezbedila šatore i podmetače, spakovali smo klopu i rešili da napravimo novu tradiciju – nema više čekanja, vikend pred školu pamtiće se po spavanju u šatoru!

 

Ništa naporno i obavezujuće – družiti se, jesti, piti, spavati – ujutru ponoviti i vratiti se kući.

Sve stavke smo uradili besprekorno.

I – btw – ništa tako ne poveže ljude kao kad se ćućori preko stranica šatora :D

Tarovanje – leto u Srbiji

Odluka je pala – ove godine ništa od morskih radosti. Komšije Grci su podigli cene toliko da nam ni septembar nije povoljan, a i septembar sam otpada kad već Pile kreće u školu.

I tako krećemo u potragu za smeštajem. Bronhitis je prevagnuo u korist Tare i Zlatibora, pa je sve išlo u tom pravcu, a u to ime Booking i ostali sajtovi su prešpartani uzduž i popreko.

Da skratim, iako smo bukirali kuću još u martu, gazdarica je odlučila da podigne cene i da nam napravi problem deset dana pred polazak. Povuci-potegni, ljutit mail i još dve otkazane rezervacije sa Booking-a su dovoljan razlog da batalim celu šaradu i sama nađem smeštaj – predivnu brvnaru dovoljnu da se sasvim komotno smesti tri odrasle osobe i troje dece, sa sjajnom poluzatvorenom terasom i pogledom na Zaovljansko jezero.

Jednom rečju – bingo!

Kućica nameštena i opremljena po mom ukusu (ma ima baš sve što može da vam zatreba), komotni smo bili od prvog do poslednjeg dana a bonus su bile komšije – izuzetno tolerantni na naše troje + troje iz susednih objekata, tako da su se deca prelepo zabavljala za svoj groš, bez da smo mi uletali i sokolarili nad njima.

Ovaj prikaz slajdova zahteva javaskript.

Pride – dvorište je ogromno, pa su od trčkanja brzo i zaspivali uveče.

Manji minus je nedostatak prodavnice – uvek nešto fali, pa smo par puta morali ići za Mitrovac, gde je jedina prodavnica, pošta i lekar. Nažalost, sve nam je trebalo – ja nisam ponela Rudićeve kapi koje su nam prepisane da dajemo po slobodnoj proceni (odnosno kad sa onim zelenišem iz nosa mogu da lepim tapete) i koje su se, naravno, pojavile treći dan i ama baš uvek vode do upale ušiju. Divne komšije iz Beograda su nam priskočile u pomoć – zvali su tetku koja je zvala vlasnika gift shopa iz Mitrovca koji je kupio kapi u apoteci u Bajinoj Bašti – koju sam prvo morala da pronađem da nam kapi napravi – i da ih donese do Mitrovca pa mi da dodjemo po njih…

Shvatate komplikaciju. Na kraju je uskočio trener džudista na pripremama koji je načuo naš razgovor sa vlasnikom gift shopa, a svakako je išao do B. Bašte i ponudio se da nam ih donese isti dan.

Divni ljudi. Stvarno, ni dan danas ne mogu da iskažem koliko sam im zahvalna, svima odreda. Niko nije morao, svi su se pružili maksimalno i od mene imaju večno poštovanje.

Pokušali smo kupanjac u jezeru – nema uređene plaže, ali ima jedan deo koji je nasut kamenom, pa je .. pristojan. Međutim, voda je ledena, niko se nije dugo zadržao. Umesto plivanja, rešili smo da pešačimo, i prijatno smo iznenađeni. Listopadna vs zimzelena šuma – nepojmljivo. Volim Frušku, tu mi je i tu sam na svome, ali ovo je nekako … čistije. Lepše. Lakše. Nema one lepljive vlage koje ima kod nas, niti vazduha koji kao da je neko disao pre vas. Kupili smo mapu u Mitrovcu, pokušali da je pratimo i predivno se zagubili na par kilometara od kuće. Bez problema se i pronašli – izašli sa staze E7 tik ispod našeg privremenog doma.

Posetili smo i Sovinu šumsku učionicu, učili o biljnom i životinjskom svetu Tare i stalno, stalno, stalno punili pluća kiseonikom!

Poslednju šetnju smo počeli od Vilinih korita, pa uz potoke koji će kasnije činiti Beli Rzav. Kako smo sve više odmicali, i staza je postala neprohodnija – palo drveće je pravilo velike prepreke. Iako su deca bila ama potpuno oduševljena, nas dvoje smo mislili da ćemo se izmoriti od stalnog prebacivanja dece preko potoka, te da nećemo imati snage za povratak po mraku ako staza postane još više neprohodna uzvodno (ni kamenjari nisu ulivali poverenje, ne znam koje zmije obitavaju tamo i baš nemam želju da ih upoznam).
Onda smo rešili da se vratimo. Jedva da smo prešli 3 km, a prošlo je dva sata, i nasuprot svemu svi smo bili ama baš sjajno opušteni. Deca su izjavila da ih na ovakvu avanturu možemo uvek voditi – i verujte da hoćemo!

Nazalost, do vidikovca Banijska stena nismo stigli. Komsije su nam javile da su gužve neopisive i da će nam guranje i čekanje po redovima samo zatrovati Taru, pa nismo ni otišli – to ćemo morati ostaviti za drugi put.

Oprostili smo se od Zaovina na nama nesvojstven način – kolima smo krenuli na suprotnu stranu, oko Mandića do Mitrovca, pa smo videli i drugu stranu jezera. Videli smo izbliza branu kojom je jezero ukroćeno i bilo nam je žao što idemo. Iako deca vole svoju kuću, ovde smo se osećali kao svoj na svome.

Put nazad nam je bio teži nego kad smo dolazili. Krivine i uzbrdo-nizbrdo nije nešto što ljudi iz ravnice vole, pa smo češće stajali, luftirali se i – naravno, obavili jedno brzinsko tuširanje na sred magistralnog puta – Balavac nije stigao da kaže da mu je hrana krenula na put kuda je i ušla. Sve je postalo mnogo bolje kad smo se dokopali relativno ravnog, pa sam se usudila da nateram puža da skrene ka Brankovini, gde se nalazi humka Desanke Maksimovic.

Tu vam ne mogu ništa reći, Puž kad neće da sarađuje onda sabotira, pa smo samo potrošili vreme i gorivo i ni iz kola nismo izašli.

Ako, sledeće putovanje ima da obeležim svaku prćiju da posedim pod kruškom, pa će valjda malo više da učestvuje i on, ako ne želi da provodi sate tražeći te kruške.

Sve u svemu, lepo smo se proveli, nisam zažalila ni minut! Novi smo u putovanjima, tako da imamo još mnogo da naučimo – ali pametni smo, ne ponavljamo dva puta greške.

Ako tražite predlog za odmor i kiseonik, Tara je odličan izbor, ma priroda je uvek odličan izbor! Znam da deca ovaj odmor pamte i pričaju o njemu, to nam je sasvim dovoljno.